Čarobni trenuci zaustavljeni u rečima...

Znao bih što treba učiniti

kad bih te volio i učinio bih to

dok nestaješ zajedno sa mnom

na nekoj razglednici bačenoj

tko zna gdje i upućenoj tko zna kome,

djetetu, oblaku, nikome ili jeseni

i pisao bih ti stihove

neke druge pjesme,

lutajući po tvojoj koži,

tražeći ključ da me otvoriš.

Lišće pada.

Znao bih što treba učiniti

kada  pada lišće i učinio bih to

kada bismo se voljeli i ponavljao bih

sve dok na praznoj krošnji ne ostanu

mrlje poljubaca,

sve dok me posljednjom granom ne udari u mokro lice,

rekao bih, govorio, šutio i ponavljao

da te volim, kao da sam ja

ta kiša koja pada,

inje koje se hvata

za svako tvoje stablo,

živa ograda koja ne dopušta

rumenilu da te napustii silazi poput zastora

da ti sakrije njedra,

ta nevolja koju ti dajem

i koja kao brod pristaje uz tvoje bokove,

taj pas koji skuplja stado

uznemirenih oblaka,

tjerajući ih da nastane ostatke plavetnila

i laje i glodje i grize vlastito meso.

Ponavljat ću da te volim i kad me ne budeš čula,

sve dok ne

otpadnu listovisa starih kalendara.

Po meni, dok ležim,

prolazi tvoja vojska i pjeva prije nego će pononovo pasti.

Tvoj sam koliko živ čovjek može biti,

zrno  zemlje koje si pokrila stopalom

dok zastaješ neodlučna,

otkidajući srcem

latice jezerske ruže. 

Zvonimir Golob