Pisma
Poslednjih godina sam živela tako drugačije, tako surovo, tako zaledjeno, sad samo sležem ramenima i začudjeno dižem obrve, jesam li to ja?
Biću ravna samoj sebi u ljubavi onog ko me izabere izmedju svoh bića, prošlih, sadašnjih, budućih, muškaraca i žena; iz vode, iz vatre, iz vazduha, iz zemlje, iz neba. I još - ima i drugih planeta.
Ja vam govorimo spajanju sa mojim unutrašnjim trčanjem, mogu da usporim. U Vašem pismu postoje reči koje miluju moje srce: reči dlanovi.
Kad pokušavam da živim osećam se kao jadna mala švalja koja nikad neće moći da napravi lepu stvar zato što joj sve ispada iz ruku i koja, pošto je sve odbacila: krpice, makaze, konac, počinje da peva. A napolju pada večita kiša.
Mili! Na stranu nežnosti, ljubaznosti, milovanja, deminutivi – Vi ste mi dragi. Ali, više nemam vazduha koji bih udahnula kada sam s Vama.
Nije dovoljno što Vas nikad nisam videla i nisam čula, potrebno je još da... glas što ne čuh – umukne. I posle kažu da ja izmišljam ljude!
Ukrali ste mi čitave tri nedelje života. Mogli ste da ih dobijete na polon od mene. A sada – ukrali ste ih i bacili, ni Vama ni ljudima.
A kad me Bog na Strašnom sudu upita: ’’Odakle takva mržnja?’’, odgovoriću: ’’Mora biti da sam mnogo volela.’’
Prestala sam da Vas volim. Nisam. Vi se niste promenili i nisam se promenila ja. Promenila se samo moja bolna usresredjenost na Vas. Vi niste prestali da postojite za mene, već sam ja prestala da postojim sa Vama. Moj čas sa Vama je završen. Preostaje večnost sa Vama. Postoje osim strasti još i prostori. Naš se susret nalazi u prostorima.
Mili moj, ja već sve znam – od mene ka tebi – ali za mnogo štošta još je prerano. Nešto u tebi tek treba da se privikne na mene.
Do sad se nije pojavio pametan čovek koji bi mi rekao: Menjam te za stihiju: mnoštvo e bezlično. Menjam te za sopstvenu krv.
Ja nemam čoveka kome bih mogla da dodjem uveče i zbacim sa ramena dan...
Poznajem te Rajnera kao sebe samu. Što dalje od mene to dublje u mene... Ja ne živim u sebi, već van sebe. Ja ne živim u svojim ustima i ko me ljubi ne dodiruje mene.
Marina Cvetajeva
