Čarobni trenuci zaustavljeni u rečima...

Molitva...

— Autor tren @ 18:30

 

’’Gospode, Ti znaš bolje od mene same da postajem starija i da ću jednoga dana biti stara.  

Ne daj da budem pričljiva i sačuvaj me posebno od pogubnog ubedjenja da moram reći nešto o svakoj stvari u svakoj prilici. 

Oslobodi me težnje da istražujem i ispravljam svačije probleme. 

Oslobodi mi savest podrobnog opisivanja i bezbrojnih detalja i daj mi krila da odmah predjem na stvar.  

Molim za dovoljno blagonaklonosti da saslušam priče o tudjim mukama: pomozi mi da ih podnesem sa strpljenjem.  Ali, stisni mi usne za moje bolove i muke, one su u porastu i moje uživanje u njihovom prepričavanju postaje sladje sa godinama koje prolaze. 

Nauči me uzvišenoj lekciji da je ponekad moguće da možda nisam u pravu. 

Zadrži me umereno ljubaznom, ne želim da budem svetac (sa nekima od njih je baš teško živeti), i mrzovoljna stara žena je jedno od remek dela djavola. 

Uči me misaonom ali ne turobnom, korisnom ali ne i despotom.  Čini mi se da je šteta ne iskoristiti potpuno moju veliku riznicu ali Ti znaš, Gospode, da ja želim i nekoliko prijatelja na kraju.’’ 

 

 Igumanijina molitva o starenju  

 

  (Ročesterski zamak – XV vek)

 


U mojoj glavi stanuješ...

— Autor tren @ 00:36


У мојој глави станујеш: ту ти је
Соба и мали балкон с ког пуца
Видик на моје мисли најтананије.

Понекад слушаш како ми закуца
Срце ко живи лептир из кутије.

Ја ти одшкринем врата: низ басамаке
Силазиш у врт за ког нико не зна.

На поветарцу лебдиш попут сламке.

(Док за то време, можда: неопрезна
Стојиш на неком рубу, испред замке...)

Некад (у мојој глави док баш скачеш
У морску пену, испод сунца, гола)

спазим те како по киши прескачеш
Барице и сва у блату до пола
Журиш на посао с лицем ко да плачеш.

Пролази дан за даном и сва свота
Времена твог се по два пута збира:
Па пола око мога клупка мота.

Видим са твога лица пуног мира
Да не знаш како живиш два живота.

У мојој глави станујеш и дубиш
Црне и беле ходнике за моје
Мисли: како ми бежиш ил ме љубиш?

Ван тебе друге мисли не постоје.

Само док спавам ти се некуд губиш...

 

Стеван РАичковић


Powered by blog.rs