Čarobni trenuci zaustavljeni u rečima...

Umro sam, a ti mi oprosti
što sam tako žureći
zaboravio ruku da ti stisnem...
i poljubim te onako
kako sam to uvijek činio odlazeći...

Oprosti mi što sam proljeće jedno
zauvijek u sebi odnio.
Ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno složene...
Snaći ćeš se...
Iz njih naprosto ljubav izbija.
Te pjesme... to sam ti sad ja.

Oprosti mi
nije bilo vremena za opraštanje
suviše smo se voljeli
da bi mogli nešto drugo.
Tako žureći nisam ni pomislio
da ćeš biti tužna zbog svega
i sad mi je žao zbog te praznine
koja nas dijeli
zbog toga što će nas jednu vječnost
zvijezde razdvajati
i što više neću moći usne da ti dodirnem...

Željko Krznarić

Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.

Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne menja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.

Lagano umire
onaj koji beži od strasti
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj očima
i napuštenim srcima.

Lagano umire
onaj koji ne menja život kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji sebi neće dozvoliti,
niti jednom u svom životu,
da pobegne od smislenih saveta...

Živi danas !
Reskiraj danas ! Učini danas !
Ne dozvoli lagano umiranje !

Pablo Neruda