Čarobni trenuci zaustavljeni u rečima...

09 Dec, 2008

Tamo daleko

— Autor tren @ 16:23

 

Kad otvorih pismo videh da ga piše oj Blagoje i to meni.

I on ti je ćorave sreće: napisao mi je prvo pismo u životu, a posle života.

’’Dragi  Belja, moj bivši sine, piše ti Blagoje koga više nemoj nazivati ocem. Dosadilo mi je da čekam i svi ste mi dosadili. U rat si krenuo pre nekoliko godina i nikako da se vrneš. Ima li, Belja, i nekih prečih poslova od rata? I mi smo ratovali ali drukčije: dva, tri meseca, dve, tri bitke, pa primirje, proslave po kući, gde nam se porezi odmah udvostruče. A vi brate raspalili, pa pobedi ovoga, pa uzmakni pred onim, pa pobedi ovoga.  Mislite li vi ceo svet da oslobodite? Mislite li da će vam oslobodjeni za to biti zahvalni? Neki ljudi, moj Belja, više vole ropstvo i neprijatelja kod kuće, a ne pred kućom, a slobodna nije niko.

I tako, neću više da čekam kad ćeš se vrnuti, da celog dana sedim pred kućom i gvirkam niz put: ideš li ti ili ne ideš? Ne živi mi se više tako, oronuo sam kao star konj, ne spavam, čak i rakiju slabije pijem. Ako si poginuo što mi ne javiš? Ako si živ, što ne dolaziš? Pisma više nemoj da mi šalješ, neću ih čitati. I ti si mi dosadio.

 Ja ću odmah da umrem. Naručio sam sanduk, kopače groba, odredio ko će krst i panaiju da nosi, ko govor da mi drži.  Čim ovo završim, idem da legnem i da izdanem ko čovek. Videćemo se, znači, na onome svetu. A tek tamo ću, bivši sine Belja, da te izgrdim, ispsujem i naružim, ima celo nebo da se čudi ocu i sinu.

Ljubi te u oba obraza

Blagoje.’’

 

’’Tamo daleko’’ – Vidosav Stevanović  

 


Komentari


Dodaj komentar

Dodaj komentar





Zapamti me

Powered by blog.rs