Čarobni trenuci zaustavljeni u rečima...

Medju pogledima

koji su do ruba puni poruge i zime

nismo znali sačuvati

malu škrinju

s našim rukovanjem,

nismo se tražili

pokraj predmeta

što postaju zli, ubojiti i opasni

i mrze naše tijelo

zastali smo

da beznadne

i tako sumorne slike

objesimo na zidove

što izdaju

sudbinu ove bezimene priče,

dok vrijeme ljušti naslagu uspomena

i gradi maglu,

i gradi saonice,

kada je snijeg odavno zaboravljen

i kada lavine donose nove brodove

a onih starih

ima već previše

da bismo na svima mogli ploviti.

Irena Vrkljan