Čarobni trenuci zaustavljeni u rečima...

Priča Jevrejina Lutalice

— Autor tren @ 18:08

 

Njihova vera bila je u stvari samo jedan vid nade. Nadali su se svim srcem da će se  u času smrti pred njima otvoriti vrata drugog sveta. Ovaj svet je bio nepravedan, gnusan i surov. Moćni i bogati tlačili su i ubijali siromašne. Od takvog bednog života ništa se nije moglo očekivati. Zato su oni svoju nadu i veru prenosili na drugi, nepoznat život s one strane noći. U knjigama koje su Galijejcu posvetili nejgovi učenici ima mnogo zadivljujućih stvari. One najlepše odnose se na sreću obećanu nevoljnicima. ’’Blago gladnima jer će se nasititi. Blago siromašnima duhom, jer je njihovo carstvo nebesko. Blago onima koji su čistog srca, jer će Boga videti’’. U kom životu? U ovom? Naravno da ne. U onom. U onom posle smrti. To obećavaju poslednje reči takozvanog jevrejskog cara, upućene lupežu pokajniku raspetom s njegove desne strane: ’’Još večeras, bićeš sa mnom u kući moga oca.’’ Muškarci i žene iz Ravene živeli u u jednom od najlepših gradova svog vremena. A što je najvažnije, živeli su u nadi da će dobiti obećani večni život. I podizali su crkve.

 

Da sam hrišćanin, mislim da bih razmišljao samo o smrti. A iako to nisam, inako ne znam ništa o vratima koja smrt treba da otvori, iako katkad zamišljam da ona vode u ništavilo, priželjkujem samo smrt. Kako je moguće da muškarci ili žene koji veruju u Galilejca i njegove reči, zapisane u knjigama četvorice horničara, ne provode dane nestrpljivo čekajući jedini  trenutak sreće u ovom nesrećnom životu – to jest njegov kraj i završetak tolikih iskušenja i dolazak smrti, pravog rodjenja i večnog života, posle, srećom privremenih, patnji na Zemlji?

 

·         

Izlaza nema. Vozite se ćirom, kočijama,  čezama prošlosti. Čuvate svoje mesto u raketama punim namera. Sanjate čarobne snove. Puštate da vas uljuljka muzika jučerašnjice, zvuk sutrašnjice. Valceri i gavote, brujanje mašina. Kad otvorite oči, shvatate da ste još uvek u sadašnjosti.

Sećate se da smo prekjuče pričali o prošlosti i budućnosti koje stoje jedna nasuprot drugoj i dave sadašnjost.

-Sasvim jasno – rekla je Marija.

-Vidite li šta hoću da kažem?

-Ne, uopšte – rekla je Marija.

-Sadašnjost ne postoji, ali mi smo zarobljenici u njoj. Zatvoreni smo u nepostojećoj stvarnosti. I vreme je samo po sebi istovremeno neprikosnoveni vladalac i nepostojeća stvarnost. U unutrašnjosti vremena, sadašnjost, sa šireg gledišta i iz ubedljivih razloga, predstavlja nepostojeću stvarnost i neprikosnovenog vladaoca. Sadašnjost ne postoji, a ni ni u jednom trenutku ne možemo izaći iz nje. Eto šta smo: zarobljenici ništavila. Sve vreme nestajemo, mi smo slika i prilika paradoksa i propadanja. Čovek postoji samo u nečemu iz čega ne može pobeći i što je već nestalo, a to se zove sadašnjost.

 

·         

 

-Deco moja - rekao je Simon -  nema ničeg lepšeg od ljudske istorije. Razlog je sasvim jednostavam: ništa drugo i ne postoji. Riba u moru jeste ljudska istorija, kamenje je ljudska istorija; najudaljenije zvezde i sazveždja koja nestaju u vidu lastinog repa, takodje su ljudska istorija. Materija bez života teško da bi bila materija. Žitot bez svesti teško da bi bio život. Zvezde, ribe, kamenje, ne bi bili ništa, ili gotovo ništa, da nije čoveka koji ih vidi, i što je najvažnije, koji o njima govori. Daje im smisao. I ne dopušta im da budu deo ništavila. Zvezde, kamenje, ribe u moru, drveće u šumi, spojeni su sa čovekom nekim nedokučivim, tajnim vezama. Oni su etape, ili skretanja, na njegovom putu. Uvučeni su u istu pustolovinu. Sve što možemo imenovati i opisati, čak i ono neizreciivo što se usudjujemo da pomenemo, pripada istoriji. Ono o čemu se ne može govoriti, treba prećutati. Ali sve što kažemo i pomislimo, pa i ono o čemu kažemo da ništa ne može da se kaže, nalazi se u srcu ljudske istorije.

 

·         

Uzalud se opirete, uzalud bežite: istorija protiv istorije je i dalje istorija. Zovete se Mojsije, Isus, Buda, Muhamed ili Platon, i sve objašnjavate onim odozgo: to je istorija. Zovete se Darvin ili Karl Marks ili Sigmund Frojd, i sve objašnjavate onim odozgo: to je istorija. Ne želite ništa da znate, žmurite, pokrivate uši, tražite utočište u ljubavi, pobuni, tišini, smrti: to je istorija. I odsustvo istorije već je istorija. I šuplja istorija je opet istorija. I tako čitav ovaj neopisivi kupleraj dobija neki smisao.

 

 

Žan d’ Ormeson                

 


Zamorena pesma

— Autor tren @ 12:09

 

Oni koji imaju svet
Neka misle šta će s njim
Mi imamo samo reči
I divno smo se snašli u toj nemaštini
Utešno je biti zemlja
Ponosno je biti kamen
Premudro je biti vatra
Pobožno je biti ništa
Prljav od suviše opevane sume
Pesnik peva uprkos poeziji
Bez srca bez nasilja i bez žara
Kao reč koja je prebolela muziku
Sloboda je zastarela
Moje pravo ime čeka da umrem
Ptico iza sunca usred rečenice
Kojom nasilnički ljubimo budućnost
Sve izgore; to je praznik
Poslušni pepeo
Brašno ništavila
Pretvara se
Iza mojih leđa u šugavog psa
Ispred mene u žar pticu
Govori mi istinu iza leđa
Grlice
Ti si pravi naglasak umrle nežnosti
Načini zoru od našeg umora
Miris je vreme koje je posedovao cvet
Al nereč kaže
kasno
je
Necvet kaže
noć
je
Neptica kaže
plam
je
A je kaže nije
Na to ptica opsuje
Cvet kaže to je pakao
Prava reč se još rodila nije
 

 

Branko Miljković 

 


Zalutala

— Autor tren @ 00:13

 

ispod kiše nade


na terasi dosade


ispod pljuska osude


na klupi teorije


na tragu lutanja


na ivici bunara


pronašla sam ludilo


u jezeru svetlosti


na stazama memorije


izgubila iluzije


tražila pobede


na stazi života


zalutala, izgubila se


na poljima žita


na putiće racvetale


u Edenske bašte


u doline snegom pokrivene


na vrh najveće planine


otići ću da se tražim


ili ću stradati


ili ću pobediti


ako se nadjem


pisaću tebi

 

 


Zorica Sentić

 


Marija

— Autor tren @ 21:41

 

Sve sam znao

što je bilo oko Marije.

Najtananiji hlad u podne,

njen vrt i šum vratnica.

Znao sam u koji će sat doći

i koja je i kada

na grani zapevala ptica.

 

I kad je ljuta,

po koraku sam poznao.

Kada je tužna

a kad najveselija.

I, srca sve zaljubljenija,

da nekog voli Marija.

 

Sve sam znao

što je bilo oko Marije.

I plakao sam jednom

kada je ona plakala.

I dugo bih posle

stajao na mestu

na kome je ona stajala.

 

Ko zna gde je sada

moja Marija.

 

Ima jedna livada

zelena i potok.

U potoku se možda ogleda.

 

Ko zna gde je Marija.

 

Raskršće seosko.

Noć je. Šumi leska.

Stoji bela od meseca

i zvezda.

 

Marija!

 

Kad bi znala

noć moju bez zvezda,

da li bi bar jednu suzu pustila?

 

Bar jednu suzu, Marija!

 

 

 

Branko V. Radićević   

 


Srce

— Autor tren @ 00:52

 

Ispruži ruku i što dotičeš?
reče malo srce velikom srcu.

Ništa, ne dotičem ništa,
ako je ovo sve što ostaje,
reče veliko srce.

Modrine treba, i zelenila,
jarbol i zastava. A ti, što imaš?
reče malo srce velikom srcu.

Samo želju da imam, samo to,
i ruke da podignu zastavu,
reče veliko srce.

Toliko si blizu, ali ja te ne vidim,
reče malo srce velikom srcu.

Stani na moje mjesto, odavde vidim
kako se zatvaraju velika vrata neba
i ruka koja ih zatvara,
reče veliko srce.

Što to u tebi još kuca toliko glasno?
upita malo srce veliko srce.

Ništa, ne kuca ništa,
reče veliko srce.
Žuna udara kljunom o koru drveta.

Moja je kutija za tebe odviše mala,
reče malo srce velikom srcu.
Na dno studene vode lezi i spavaj.

Tamo već leži netko pokriven lišćem.
Uđi u mene budno i zatvori oči,
reče veliko srce malom srcu.

Ima još dovoljno mjesta između kamenja.

 

 

Zvonimir Golob

 


Ja sam tvoj...

— Autor tren @ 15:35

 

Ako želiš ljubavnika
biću to što tražiš
ako ljubiš druge draži
na mom licu biće krinka
ako pak za srodnu dušu moliš
rukom me privlači
ili - ako voliš, mahnito istuci,

ovde sam
sasvim tvoj.

Ako šakom treba se potući
i u ring ući
za lečnikom, ako srce zebe,
pregledaću pomno
svaki deo tebe
tvoj ću vozač biti
samo stupi
il’ me smesti u vozilo svoje
svejedno je
ja sam tvoj.

Da, mesec odveć sjaji
lanac grubo steže,
pa zla zver ne sanja
a ja lutah svugde dokle pamet seže
kroz sva obećanja
o znana i neznana
iI neodržana
nikad žena natrag se ne vraća
pa sve da od boli kolena se tope
ili da ko stene prostrem se pred stope.

Zavijam sred leta
grbem posred srca
param prekrivače
il' zavapim jače:  ”Molim”
sav u muci toj
ja sam tvoj.

Pa i ako usniš
u trenutku, negde, usred ceste,
upravljač  je moj
ili ako gradom zaželiš prošetati
nestaću s maglom, kradom
ustrebaš li oca za buduće dete
samo kaži
ili tek šetača po peščanoj plaži,
ja  sam tvoj.

Ako želiš ljubavnika
biću to što tražiš
ako ljubiš druge draži
na mom licu biće krinka.


Leonard Cohen


Komadići duše...

— Autor tren @ 10:12

 

Pada u suton i bježi
ta divna sunčana misao
i kome si dao
i kome si pisao

sve to na kraju srce zbroji
ovo su moji
a ovo tvoji komadići duše
kao krijesnice lete i lete

i reci mi da nisi
baš jako odrasla
da živi u tebi jos neko dijete
usne namazane medom
i prvo školsko zvono
pa tako redom

godine neka se pletu
i ako ostanemo sami na svijetu
tako sami
da zvijezde redom gasimo
da osmjehom nekog spasimo

pa ako ti dodjem ranom zorom
i miris jabuka ti stavim na usne

znat ćeš da je smrt neozbiljna
i samo se šali

znat ćeš da nas ima i po tome
koliko smo ljubavi dali


Željko Krznarić

 


White Christmas

— Autor tren @ 00:20

 

  Ja sanjam jedan beli Bož
                       Da opet dodje u moj grad
           Da su zvezde gore i
                               Tiho da se stvore
                                         Svi ljudi koje volim ja

 

Ja sanjam kako sneg pada
I odmah tužan postanem
Jer kraj stare škole
Gde se mladi vole
Nisam tebe pronašao ja

 

Ja sanjam leto u vazduhu           
Da opet dodje u moj grad                          
Da su zvezde gore i                                                 
Blizu da je more                            
Tek tad ću biti srećan ja.

 

Irving Berlin

 

 


Godine prolaze

— Autor tren @ 08:44

 

 

Medju pogledima

 

koji su do ruba puni poruge i zime

 

nismo znali sačuvati

 

malu škrinju

 

s našim rukovanjem,

 

nismo se tražili

 

pokraj predmeta

 

što postaju zli, ubojiti i opasni

 

i mrze naše tijelo

 

zastali smo

 

da beznadne

 

i tako sumorne slike

 

objesimo na zidove

 

što izdaju

 

sudbinu ove bezimene priče,

 

dok vrijeme ljušti naslagu uspomena

 

i gradi maglu,

 

i gradi saonice,

 

kada je snijeg odavno zaboravljen

 

i kada lavine donose nove brodove

 

a onih starih

 

ima već previše

 

da bismo na svima mogli ploviti.

 

 

Irena Vrkljan

 

 


Powered by blog.rs