Čarobni trenuci zaustavljeni u rečima...

Prva pesma čovekova

— Autor tren @ 09:00


Ovih dana ovih dana ja i moja žena
gradimo sebi prvo dete
oooh
da nas vidite samo
kako jedno na drugo kidišemo
kao u doba očeva granate
poljupci lete
pljušte
lete
to nas dvoje rešavamo Pitanje Svetsko
to se mi sa čovečanstvom solidarišemo

Ženo moja 
oh
ženo moja
pojmiš li šta se noćas
u ovom prozaičnom sobičku zbiva
to mi iz ničega iz ničega
joj iz ničega
to mi od poljubaca
gradimo čoveka živa
čoveka
to je nadrealista što žedan je kad ptice lovi
mangup što u svome telu krompir seje
spadalo koje otadžbinu proda
ringišpil u brod prekuje morem plovi
onaj fantastični što reči ume da izgovara
pa to je onaj što na zemlji jedini ume kuće da 
                                                            zida
i da ih nikad dovoljno lepe ruši
znaš ti tu gladnicu što sa vulkanima druguje
                                              na dnu mora
onaj što strašno mnogo psuje pije i puši.

Ženo moja 
još iz tebe svetlost Dubrovnika muca
trijumf morske soli
pronašao sam, ura:
tvoja su kolena gorka
kao obrazi gvozdene rude
ali čuj reči
kojima darivam ljude:

hiljadu poljubaca treba za prćasti nosić samo
taj veličanstveni izvor slina
a koliko ljubavi za ruke rebra noge
a tek za one stvari
ženo moja hrabro jurišaj na me
iako sam ovako nezgrapan i čupav
ne štedi poljupce za budućeg fantastu
poljupce za našeg sina.

Snevam: 
u proleće
tatinu curicu
van dana i gradske buke
daleko od škole tate mame
odmami poljsko cveće
kad tamo u parku na klupi jedan je međed čeka
taj dripac toliko drzak da moju ćerkicu ljubi
a on je ljubi ljubi ljubi
otima se ona
al 
ne odustaje momak grubi
bude pod njima mnogo trave svelo
a negde u ponoć njeno se otvori telo
u njemu 
joj
moram priznati da je to posao nekog velikog 
                                                           boga
počinje avantura čoveka još jednoga.

A mamin dečko 
preskače zidove gradske
i progone ga seljaci što krade njihovo voće
ali on krade jer on je muško i tako mu se hoće
i šta mu ko može
neka sav svet iskoči iz kože
jer on će jednoga leta u polju
u vihoru ratnom na užarenoj morskoj plaži
jednoj lepotici bezobrazno
VAŽI LI
NE VAŽI  
pokaži joj sine moj pokaži
oooh 
za tvoju snagu
na životinju noćas gladnu liči tvoj tata
a tvoja sirota majka
od prevelikog straha
s njim se u koštac hvata.

Branislav Petrović

 

 


doćiće

— Autor tren @ 10:00

 

doćiće
doćiće  vreme
kada će svi prijatelji da odu
kada ćeš u svakoj tišini čuti melodiju straha i note zaborava
kada ni nada, ni najlepša uspomena neće značiti ništa
kada će da te zaboli svaka kost i svaka dlaka
kada će iluzije da popadaju kao kiše
kada ni noću nećeš sanjati više

doćiće vreme
kada ćeš se osetiti samim
kada ni plakati nećeš umeti
doćiće vreme
doćiće

doćiće dan
kada će se osetiti
da nisi od koristi
nikome
nikakve
ni sebi

doćiće dan
doćiće

doćiće jutro
kada će na tvom jastuku biti više kose
nego na tvojoj glavi
i kada ćeš zube zaboraviti u čaši
i upitati se
zašto? kako?
gde je sve prošlo
kuda se provukoše planirani i neplanirani dani
tako brzo

doćiće jutro
doćiće

doćiće taj trenutak
kada ćeš osetiti
da starost kuca  na vrata
doćiće  taj momenat
doćiće

doćiće, doćiće, doćiće

dolazi svima
ne boj se
a kada  bude došla
videćeš u ogledalu
da više ne vidiš sebe
već život svoj
videćeš
ma ko da si
postaješ isti sa svima
koji behu
ah, svi smo isti  tada
svi vidimo isto
tada
to isto svetlo
videćemo

doćiće
kada treba da dođe to dođe
doćiće
nemoj se uplašiti
!

 

Zorica Sentić 

 


Ružokradica...

— Autor tren @ 22:46

 

Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bežim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Šta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati
Tu je ono čemu možeš srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
moraš znati
tu ćeš stati
I ostati.
Očima se u svet trči
Glavom rije mlako veče
Od reke se dete uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dete uči
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi večno klija
i čarlija tvoj početak.
Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.
Al' kad pođeš - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.
Ove su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi večno kunja
i muči se tvoj početak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.
Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek' od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.
Ko zna šta te tamo čeka
u maglama iz daleka.
Al' ako se i pozlatiš,
il' sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.

 

 


Besmrtna pesma

— Autor tren @ 22:46

Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.

Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?

Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?

Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.

I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.

Jer svaka večnost je kratka.

Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.

Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.

Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.

Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.

Zato živi, al sasvim!

I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.

Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...

Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.

I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.
 

2.

A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.

Šta ga to zauvek ište.

Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.

Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?

Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.

Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budes odvažio.

Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.

Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.

Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.

Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.

Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.

Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao

ne znači jedan život,

stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.

I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.

I nema praznih svetova.

To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.
 

3.

Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.

Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.

A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.

Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.

I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.

Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.

Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?

Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?

Znas, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.

Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.

Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.

Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.

Poslednji rubovi beskraja
tek su pocetak beskrajnijeg.

Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.

Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.
 

4.

Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.

Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.

Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.

Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.

Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.

Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.

A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.

Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.

Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš - ja to ne umem.

Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.

Nemoj da budeš tužan.

Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.

Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.

To neka bude tajna.

Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.

Miroslav Antić

Uzalud je budim

— Autor tren @ 22:40

Budim je zbog sunca koje
objasnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je usima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reci trgova budim je
zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih izmedju dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: Neka me traži i vidi da me nema
ta žena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavsi suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš voda protiče ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pesku
ako nije tako odsecite mi ruke i pretvorite me u kamen.

Branko Miljković

 



Čekaj me

— Autor tren @ 22:37

 

Čekaj me i ja ću sigurno doći
Samo me čekaj dugo
Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom
Čekaj i kada vrućine zapeku
I kada mećava briše
Čekaj i kada druge niko ne bude čekao više
Čekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Čekaj me i kada čekanje dojadi svakome koji čeka
Čekaj me i ja ću sigurno doći

Ne slušaj kada ti kažu da je vrijeme da zaboraviš
I da te nade lažu
Nek povjeruju i sin i mati da više ne postojim
Neka se tako umore čekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta

Čekaj
I nemoj sjesti s njima
I nemoj piti ništa
Čekaj me i ja ću sigurno doći
Sve smrti me ubiti neće

Nek rekne ko me čekao nije taj je imao sreće
Ko čekati ne zna
Taj neće shvatiti niti će znati drugi
Da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu
Naprosto ti si čekati znala kao niko na svijetu

Konstantin Simonov (1915 -1979)


Ponoćni trolejbus

— Autor tren @ 21:52

 

Kad me nesreća spopadne i smlavi,

kad očaj nadre tajni,

utrčim, sednem u trolejbus plavi,

poslednji,

slučajni.

 

Ponoćna trola juri po ulici,

po bulevarima kruži, traži dom, 

okuplja one što trpe u tmici

brodolom,

brodolom.

 

Otvori vrata kao i do sada!

Meni će, znam to, u mreškavu ponoć,

tvoji putnici,  mornarska posada -

priteći

u pomoć.

 

Ne jednom sa njima spasih se nesreće,

uz tudje rame i noćnu putanju...

Kako je mnogo dobrote svetleće

u ćutanju,

ćutanju.

 

Ponoćna trola po Moskvi se vuče,

Moskva je reka koja gubi pravac.

I bol, što čelom kao kukac tuče,

stišava se,

stišava.

 

1957 Bulat Okudžava 

 


IF

— Autor tren @ 16:01

 

 


Powered by blog.rs